Penelopin utkani svijet https://blog.dnevnik.hr/penelopincvijet

četvrtak, 08.11.2007.

gledam tvoju fotografiju

gledam tvoju fotografiju
na njoj sretan mladić
u najboljim godinama

gledam tvoju fotografiju
ponešto si ostario
i kosa ti je duža i odjeća ti je nova

gledam tvoju fotografiju
i ruke su ti iste snažne
spremne za milovanja
spremne za ubojstvo

gledam tvoju fotografiju
poznate crte lica
poznate pune okrutne usne
i to tvoje hladno hladno srce okusa leda

bacam fotografiju
ona lagano pluta rijekom
kao jesenji list bez smisla
tek putovanja radi

petak, 07.09.2007.

jednim po jednim udarcem ubijaš me

jedan po jedan udarac pada
na moje ranjeno tijelo
nitko ne čuje moje krikove
usne su mi zaljepljene selotejpom
i crna traka obavija se oko zapešća

koliko načina kreativnih za ubijanje poznaješ
čak i sada divim se tvojoj snalažljivosti
dok smijem se ipak jučer navečer
poslužila sam ti zadnju čašu crnog vina

nisam ti rekla planirala sam reći
no svi planovi izjalove se u posljednji trenutak
pohlepna boli koja dolazi od tebe
obukla sam najljepšu crnu svilenu haljinu
i smiješeći se poslužila ti na bakrenom pladnju
u srednjevjekovnoj kaležu
tvoje omijeno večernje piće

tvoja prelijepa kosa sve mi je oprostila
još samo jedan udarac u moje tijelo
i ti ćeš pasti šutljiv kao što nikada nisi bio
šutljiv kao što nikada nisi pao
u ponore gdje nema kraja
a šutnja je zapravo slabost i ti si zapravo
ludost

jedan po jedan udarac pada kao znamenje
na moju bijelu kožu prošaranu krvavim
tragovim ljubavi

želio si baš takvu bajku zar ne pisao si je i sam
krvavim slovima utiskivao si nove i nove valove
mržnje koncentričnih krugova
tko da ti odoli tvom nježnom bijelom vratu
i rukama zločinca tko da odoli tvom
osmijehu i načinu na koji pričaš o snovima

čekam mirno tvoj pad
sasvim mirno
ležim i gledam kako crni oblaci
nesmetano putuju zaračanim nebom

srijeda, 08.08.2007.

hodam sama hodam sama tako sama

uništena stabla najljepše ulice
znaju tajnu naših koraka
znali smo hodati tamo
zagrljeni kosom kao udicama
zabijajući noževe u nemirnu vodu
i pijesak nam je curio iz cipela
kad ugledali smo leteće ljude
i spavajuće zmajeve na dnu bunara
odsjajivali smo sunce u svim nijansama

zašto si umro
zašto si umro tako nenadano
trebao si me obavijestiti o
svojoj nadolazećoj smrti
obavijest u triplikatu sa svim
potrebnim ceremonijama čaja
i svim biljezima za sudove časti

hodam uspavanim gradovima
sasvim mehanički promatram leteće
ljude i ptice padaju na tlo od vrućine
asfaltno se topim jezerskim
magijama

ali u ponoć ali u ponoć
prizivam te
i doći ćeš
ponovo i uvijek
kao moj vjerni pas

utorak, 31.07.2007.

zvonik svete Eufemije

ovdje sam zaboden u srcu zvonika promatram
svjetlosne ljude potpuno živ kao i oni
mijenjaju se nijanse mojih očiju sa mijaukanjem
divljih mačaka



ovdje sam na svom gdje završavaju sve puteve
oni koji u dlanovima nose trnje po rođenju
i crna svila pada im preko očiju



ovdje sam a kao da nisam i sve je isto
i svaki grad je isti i svaki zvonik
zvoni stare zvukove umiranja mora i neba
koje se milosrdno smiješi



čime su me potkupili kada sam ovdje kao i tamo
kao da me nema a jesam kao da nisam kamen
a jesam i kao da su živi mrtvi a mrtvi opet živi



samo zvuk vjetra nosi tragediju sumraka
tko prvi sazna zašto neka se javi



čekam između kamenja zvonika
čekam kartu za nove snove

ponedjeljak, 16.07.2007.

ljubičasti sjaj jarunskog jezera

uvijek ležiš mrtav
ne mogu te zamisliti živog
samo stijene poznaju miris tvoje krvi

razliveni djelići kože
ljubičastim bojaju srca svemira
samo stijene plaču svoju uspavanku


nijemi pokrivač Mirogoja
i tvoje ugasle usne
ne mogu te više zamisliti živog

strah u tvojim očima kada
zamolila sam te posjetimo
grobove predaka

strah u tvojim očima kada
odlazio si od tisuće ljudi
bez zadnjeg pozdrava

strah u tvojim očima
posljednji put
ne mogu te zamisliti sretnog

nijemi pokrivač Jaruna
tvoj posljednji krik
i nijeme ribe plove
oko tvojih usana

utorak, 29.05.2007.

ponoćno priznanje odbjeglih aveti

dio trenutka spoznaje mamio ga je surovošću istine
zašto zašto odjeven u dronjke noćnih vjetrova
uznemiravalo ga je luđački
cjevasto brujanje udaljenih vlakova uvodilo ga
u novu tamnu metalnu cijev dana gdje rastu
gdje rastu odjeci života reci mi odbjegla aveti
gdje počivaju magloviti duhovi jezovitih dama

gledala je tu fotografiju iskopanu iz tajne kripte
nepoznatih hododočasnika prema Italiji to vječno
sunce koje je sjajilo sjajem Xipe Toteca znalo je
nepogrešiva igra upisana pijeskom znači nepregledno
trajanje tamo gdje je rub vremena nalaze se svi njeni
tamo tamo gdje se nalaze ne nalazeći se
rješenje da to je sigurno to

zašto te sada moram ubijati draga moja zašto sam taj
koji mora slušati tvoje posljednje uzdahe kako bi
zarobio povijest i upisao je crvenim tragovima AB minus rh
te svilene rumene niti svile zakopčanih lutaka zašto moram
uređivati im opravice za posljednji bal pod maskama
uvijek sluga uvijek na rubu zbog tebe bez tebe u tvom
zagrljaju


znala sam znala sam svaka moja greška pogriješno je
napisana pogriješkama pogriješnim grešnim žestokim
svaka nada udavljeno me gleda iz blata zamrljanih očiju
kako si mogao znati što je istina ti ljubavniče noža i
supružniče tanta preuzimam krivnju kao zrelu trešnju
ali čemu čemu sada zapravo ta priznanja noćnih aveti
obavijeni plahtama od mirisne tekućine crvenimo se
kao što smo morali još prije
nego što smo se sreli

subota, 12.05.2007.

moja predivna glamurozna draga

o moja predivna prelijepa glamurozna draga
kako lijepo plešeš nad krhotinama ljubavi
tako eterično sklisko na uljnatim stopalima
i gumenim nogama užitak je nadrealni promatrati te

o moja jedina spasiteljice dječje staračkog lica
neponovljivo je gledati te kako pokušavaš
slikati željene stvari na platnu kojeg nema
u iluzijama kojih nema travnatim rukama obavijena

tvoj grob je iskopan već odavno i kosa ti polako
pada u iskopanu raku o moja glamurozna draga
u svijetu sjena obmana je jedina istina a ljubav je znaš
ljubav je samo igra staklenih perli na usnama bludnice

subota, 21.04.2007.

jedna moja riječ dovoljna je dijete jedna samo jedna

i skršit ću ti svjetove
ne znaš dijete prestarjela moja
jedna crna čipkasta haljina dovoljna je
razderana umrljana dovoljna
za njega dovoljna je jedna moja
čak bezobrazna riječ dijete malo debelo
jedna riječ možda jedna psovka i već je moj
pseće ponizno trči u moj varljivi zagrljaj
povraćajući zelenu sluz sretan što je ponovno moj
okrutne su igre djevojčice malena
igraš se poderanim medvjedićem
koji još plače svoju bol
krvavim suzama lijepi ih na moje tijelo
kao znamenje pakla nesposoban
odgurnuti me na dno oceana
gdje pripadam praveći društvo
mrvim algama i znatiželjnim ribama

ponedjeljak, 19.02.2007.

ljeto u Hong Kongu

uranjam u tvoju apstrakciju od drveta
nanizane perle govore mi jedinu moguću
i sudbinu još k tome i tisuću paprinatih
zmajeva ubada se u nebo od žada
kao opomena
tog ljeta u Hong Kongu poželjela sam
dodirnuti tvoje golo tijelo vođeno
perverznom logikom stvaranja vina iz vode
trodimenzionalnih misli sleđenih zelenim kristalima
kao presudu
ako me pronađeš Frank da li će ostati
ožiljci i da li ćeš opet napisati autobiografiju
raspletenih ogledala ili sumorna zvonjava
tvojih prstiju nadoknadit će snove od
posljednjih glasova
okupan omiljenim mirisom vanilije
obojan svjetlostima nekoliko
žmirkajućih lampica na posljednjoj turneji
pokojnog Hillela da li si se zapitao
koje je boje nebo nad Berlinom
i kakav je okus špijuna i tajnih agenata
koji kradu mir tvog uma da li je to
limun ili naranča
taj zamršeni niz unakaženih lanaca
od kojih je načinjeno tvoje tijelo
i naslikano umom akademskih slikara
da li je korak do ludosti ili nježnosti
tog ljeta u Hong Kongu
sjećaš se
poklonio si mi tu nesretnu kutiju
i sada stojimo na vrhu crnog tornja
izgubljeni mašemo vremenskim stražarima
u potpunoj
potpunoj
mučnini

četvrtak, 01.02.2007.

jezik vještice

brzo još brže
sakrij me
sakrij
pokrivačem minimalizma
skrivam se od tvojih progonitelja
fotografije im ovaj put neće uspjeti
nek obrate se tvom agentu
i osmjehnu široko žiro računu
dio zvjezdanog praha
na mojim rukama
pa poliži ga vještice
oči ionako ne spoznaju kajanje
rastopi ih sumanuto u suton
zaveslaj prema Mugebi
tamo je tajna svih svjetova
tamo se još odvija
Dvoboj sa toljagama
i likovi tonu u živi pijesak
na rubovima hladnoće i zime
ta divlja praznina
pobjeći ali kamo
od svjetla reflektora
ipak jednog dana
sjetno
držiš me za ruku vizija
tebe
i slušamo davnog afričkog pjevača
tebe
tebe
tebe
vrijedilo je ljubavi
vrijedilo
držati te za ruku

petak, 19.01.2007.

vampiri znaju elegiju o lakoći dakako

vampiri znaju i zato ubit ću Vas noćas
samo tako lakoćom postojanja
gledati kako se
raspada Vaše cijenjeno tijelo na sastavne dijelove
zlobu pakost jad i netalentirani mrak
da ubit ću Vas lako i ne bojte se
neću odgovarati za to
jer šuljam se poput mačke nevidljivim koracima
u pijesku neće ostati otisak mog stopala broj
trideset i pet niti na grani masline pramen plave kose
niti konac mojih crnih traperica nitko ništa neće
naći i neću sjediti u zatvoru niti u sobi broda za luđake
na proputovanju Turskom
i neće me voditi na crnom konju polugolu kao vješticu
jer znate zločin ne postoji ako dokazi ne postoje
i prišuljat ću Vam se u snovima i onda gledati
kako plačete u bolnici zbog nove otrovne dijagnoze
i donijet ću Vam naranče i banane i sok od limuna
Vaš najdraži pretpostavljam
i brisati Vaše oznojeno
čelo kao erotsku zabavu dokonih morbidnih domaćica
ponesenih strašću na zadnjem okretištu tramvaja broj
trinaest mog sretnog broja kojeg mi je
ucrtao osuđivani proricatelj neobične sudbine
kao znamen na već tetovirane dlanove
ne ne bojte se ništa od svega nije stvarno
nitko ne ulazi u snove
vampiri ne postoje utonite u misli većine
jer svi misle da znaju sve
ali jedino vampiri znaju elegiju
o lakoći
lakoći života među ljudima
i lakoći smrti među travama

nedjelja, 14.01.2007.

smrt Amarova

danas u meni nema nježnosti
i sličnija sam samoj sebi nego prije
neprestano trudeći se dohvatiti svoj oblik
prijetvorne ljudskosti i mutnog sjaja
tek blagi osmijeh urezan na moje lice
naslikan istim arapskim nožem
poklonjenim
Jusuf ibn-Jusufovim
kojim me počastio kao što ću i ja tebe
ljubavi
jer
sviđa mi se tvoja krv na bijelom jastuku
minimalizam ideja
prolijeva se laganom tankom crvenom
linijom na rubu pustinje mom omiljenom
mjestu za odmor jer
tako ti predobro stoji noćas tvoja
crna svilena košulja diskretno mi nudiš
dio gole kože posut dlačicama
(znaš predobro da mi se to sviđa)
nikada nisi propustio priliku
da te obožavam
Arapine moj
sretni me ponovo probodi drugu zemlju
ako je to potrebno
nađi drugu nadu i smiraj dana u šalicama
čaja jer
taj seppuku običaj
savršen je za tebe samo u mislima
umri izdajico već jednom na užarenom pijesku
podnevne pustinje
smrt ti dobro pristaje Amare
uz ledenu smaragdnu nijansu tvojih
lažljivih očiju
hladna sam poput soli na ranama
ne nosim više ni bulku ni feređu
gola sam pa što i ti ne vidiš ti
zaista ne vidiš
potajno se osmjehujem tvojim suzama
urezanog osmijeha
(to je stara igra kojoj me Jusuf podučio)
kao klaun poderanog lica
gubim svoje obličje
ne vidim ništa lijepo
osim svojim sumornih snova
ljubičasto hladno tijelo
na dnu jezera na vrhu
katedrale tajnog grada tko te odbacio ponovo
tko je sada kriv za crno bijelu fotografiju
tvojeg umiranja
sretna sam što si je sreo napokon
divan je njen smrznuti dodir
želio si je godinama
čežnjiva strast tvoje ljubavnice
smrti
pa predaj joj se jedini
predaj joj se najdraži
riječi su ionako izgubile smisao
stare laži dublje su od starih ljubavi
smrt ti tako dobro pristaje
ovaj puta nemam ništa
protiv
odluka je tvoja
Amare
sine
odluka je tvoja
moj
nesretniče

utorak, 09.01.2007.

noćno natjecanje u Makondu

sanjala sam san u snu da te sanjam
na putovanju u nepoznato ponovo ti i ja
i neobični grad utkan u tvoje kose vješto
smijali smo se ponovo kao prije mnogo
proljeća zamišljajući da je zvuk fontane more
a kamena ulica neka dalmatinska
probudivši se okrenula sam tvoj broj
nekoliko puta i onda još nekoliko puta
mahnito ne vjerujući da si stvaran
iznenadih se tada spoznajom postojiš i sada
u mojem tijelu zarobljen idejom pripadanja
igrom slučaja još uvijek znam tvoje
prelijepo ime dobiveno u Makondu
na natjecanju za najvještijeg strijelca
besprijekorne namjere primjetili su
tvoje tijelo od kristala i tvoju odjeću maja
i tvoja prelijepa stopala
što hodočaste livadom svetog Izidora
sve je tako slatko i milo
kao naš proljetni bijeli san

ponedjeljak, 01.01.2007.

omča oko sjećanja

my favorite mistake
my favorite mistake
zrnca pijeska živi su ljudi
grle me omčom oko sjećanja
ne raspoznajem glasove
noći jer titra u daljini kao fatamorgana
u nadi beduina kada vodim Tima
za ruku mračnom tamnozelenom
šumom pričajući mu o povijesti
svakog stabla ponaosob
i svakoj travki znam ime i svaki
puteljak japanskog vrta moj je
tajni prijatelj i prizivam kao vještica
svoje privatne sile pokušavajući zarobiti
krv izvan i unutar tijela i sumrak
zadjenuti kao zlatni broš na crnu
čipkastu haljinu baš kao i tog
proljetnog jutra kada je Timov pogled
bio samo moj
a njegove vučje oči
mirno počivale na mojim zaboravljenim
bedrima
i okus njegove krvi podjećao na
okus limete iz nadivnijih snova
omča oko sjećanja
omča oko sjećanja
zasviraj mi tu prokletu
sonatu u d molu jer
riječi više nemam
postajem zvuk
totalni zvuk
nečujniji od tišine
my favorite mistake
ma favorite mistake

petak, 22.12.2006.

Kip sam od stakla Time, znaš li?

znaš li kip sam nepomičan proziran
bez mozga bez glave bez srca
bez unutarnjih i vanjskih organa
minimizirane ljudskosti
razbacana po tlu pužem besmisleno
uvijek ta neodlučnost
ta prokleta neodlučnost
a ti piješ sa prijateljima
vidim lako je i noć je i ljeto i šuma je
topla i dravska i tamo si a ja
sjedim pred ekranom kompjutera
potpuno sama
a ti se zabavljaš Time čujem sa dragim
prijateljima i ne znaš zapravo čeznem za
tvojim pogledom i bježim od tebe
kao i od svih što bježim
neuhvatljivo crtajući omiljene crteže
apokalipse a onda uranjam u crne svjetove
vrlo mračne sa beznađem na usnama
skrivena u podrumu starog zamka
za javnost odjevena Maja u vlazi podruma
gola Maja samo za tebe djeva koju
odnose trgovci i jahačica smeđeg konja
koju odvode na vješala dok
stožasti joj šešir pada preko očiju
sramoteći je žuto hvatam taj osjećaj
pod svojim prstima dodirujući tvoje
i zato ne dolazim sjediti oko vatre
sa tvojim umjetnicima ostaje ti moj šapat
nekoliko nježnih riječi Time jer
što će ti ludilo moje zar njime da
se ogrneš kada stigne hladna engleska
zima u kojoj sam samo Los Caprishos
broj četrdeset i tri spavam snom
umornog slikara razuma
dok oko mene lete šišmiši
glave mačaka i hijene se smiješe tako
tako zlurado

četvrtak, 21.12.2006.

Timova prelijepa bijela krila

on je nesigurno moj zlatni anđeo
crnokosi Kupid iz predjela snova
sa oba prelijepa krila lepršavo stvara
svijet oko sebe ni iz čega samo jedan
pogled ili dodir ruke doticaj tajnih
alkemijskih formula i vidim kako
pretvara ljubav u zemlju zemlju u krv
krv u pijesak pijesak u zemlju
kruži vrtložeći spiralnim nanosima
vrtložnim idejama preoblikujući
Zrinjevačke klupe u pozornicu
teatra apsurda a tisuće bijelih žarulja
u barokni dekor prastarog dramoleta
u kojem je osamljenost jedina već
prestarjela odbačena Bollywoodska
glumica a njegovo lice perjana
crna maska venecijanska
i tako hodajući ostavlja smaragdne
tragove krećući se Vlaškom i
Tkalčićevom ne pitajući ništa suvišno
mračna drveća u zabačenim dvorištima
dotičući tlo tek eteričnim drhtajima
kako i priliči anđelima
prelijepih bijelih krila tek jedan dan
na badnje veče kao leptiri spremni
na smrt slaveći performance
u performanceu utiskujući svoj
kraljevski teški pečat i svoje
tako nježne tragove
so meu so meu so meu
taj prelijepi nedohvatni anđeo
sin Madone Urbinske sa očima od
crnih ruža zelene mirte
i hladne tikovine
stavljam mu povez oko očiju
postajući Venera smiješim se
so meu so meu so meu

ponedjeljak, 18.12.2006.

Reci mi Time, reci mi, reci mi!

naftno razlijevanje noći
ubodenog tijela
reci mi Time
reci mi Time
kuda plove paperjasti oblaci iluzija
i kada je zapravo
započelo Hodočašće svetom Izidoru
da li jutra proljetnog
ili te japanske večeri
povezane krvavom stazom
po kojoj blješte kristali
zabijajući se u moja gola stopala
(uvijek smo goli
publika to proždrljivo voli)
grabim i utiskujem tvoje oči u svoje
taj veseli prizor za mračne palače
jesi li ti moj Manuel Godoy zapravo
tko si boli me tajna
boli me više nego razlomljeno
tijelo mene u performanceu
za performera sjećaš li se okusa
mojih jagodnih usana te samo jedne
noći te purpurno grimizne
proklete nade da me ipak nećeš
zaboraviti zar ćeš biti Capricho broj
šezdeset i jedan izgleda da je tako
ipak radije bih bila tvoja
La Leocadija pomilovala tvoje ruke
tvoje nježne ruke mirisom
ljekovitih trava u sumrak svih
poznato nepoznatih svjetova
koristeći primordijalno
i esencijalno kao što je i tvoja
živa kosa dio Majke Zemlje
nemir uzdrhtalih latica crnih ruža
te lahor koji se neprestano
zapliće o rub tvojih
nesretno tirkiznih očiju...

petak, 15.12.2006.

Meduzin zagrljaj

pretvaraš me u
monogamnu kurtizanu
prokleto golo vjerna
razgolićena nemirima
performerica na pladnju
za egzotično voće
pa zar je to moj život
nakon tebe
i vrijeme koje se dijeli
nožem
na crno i bijelo
tako besmisleno
opsjednuto vjerna
uzaludno konvencionalna
pohlepno tradicionalna
čak besmisleno komercijalna
da priča se prodajem jeftino
svoje mračne snove
u posljednje vrijeme
izgleda da moguće je
izabrati baroknu masku
pa hvala ti ljubavi
biram jednu venecijansku
neka bude primjerice
starica samo za tebe bejbi
slažem boru do bore
uzimam chanel broj pet
i jarko crveni ruž
a nokti su mi noćas
svijetlo ružičasti
fluoresciraju u tami
a moja beskrajno duga
plava kosa obavija te poput
meduze
jedva dišeš smaragdnim pogledom
it`s a deal
razbijam te na primordijane dijelove
tirkizno more
zeleno titravi zrak
močvarno ledeni vjetar
zemlju od limete
i vatru od žada
taj divni meduzin zagrljaj
pjeva
svoju
bol

utorak, 12.12.2006.

skica za portret mog dečka, punkera

sretoh ga na okretištu tramvaja
baš na Trešnjevci je to bilo
jedne davne godine
sretoh ga snenog i usamljenog
kako ljubi nečije usputne usne
ne sjećam se više žena to bijaše ili
mladić grčki predivni i ugledah ga kako
razbija konce tračnica u blještavu svjetlost
znala sam
sanjat ćemo zavezanih
ubrzo
divlje otvorenih očiju sa prorezima za masku
vodit će me potpuno golu
žutim hodnicima uživajući sa mnom
i samo će biti važan naš život
paralelnih svemira jer ovdje sada
ovdje sada baš sada oni prodiru
kroz snove osjećamo ih nutrinom bolno
ubadaju nas poput noževa dok tijela nam
drhte od osvete požude i mržnje
uhvaćeni u svakodnevicu multibrandova
superpovoljnih ponuda
kupi potroši odbaci kupi
razori se istroši se i na kraju svome crkni
što učiniti ljubavi moja u ovom dobu
potrošačkog ludila gdje ljubavnik te mijenja
kao robu istrošenu gdje odbacuje te prijatelj
iz vlastitog kaprica gdje ponižava te
netko blizak govoreći nijemim jezikom
samoće
tko zna odgovore na naše mračne
tajne snove
tko će otkriti skriveno modro tirkizno plavo
i tko će zagrliti pokislog labuda na
zelenom jezeru
ponekad te gledam sasvim nepristrano
odvajam svoje oči od tvojih boje cimeta
zaljepljena za tvoje ruke odljepljujem se
gledam te kao Goyinu skulpturu
tvoje prelijepo tijelo
punkera performera oh Time Time
Time prelijepi ti
simboličan ti
falusoidan ti
apstrakcijo moja
so meu so meu so meu
u tišini zagonetnog dana držim te
nježno za ruku kao što jezikom diram
vrhnje na kavi sa šlagom u vrevi
šarenog kafea
spremajući se na novo vozilo slave
koje će te ponijeti direktno u
nuklarno srce svemira zarobljavaš
moć medija
manipuliramo
možeš ti to
mogu to ja uvjeravam se mogu
naše lažne slike lete zrakom kao titraj
po novinama grabežljivo gledamo
kako nestati a ostati neka bude tako
hranim se tvojim osmijehom
znam vjerujem razorit ćeš ih
i hodati tada ruku crvenih
tako krvavo crvenih
sljepljene kose ugaslim zrakom
hodat ćeš ponovo sam
a ja ću te čekati
na onoj neprežaljenoj tirkiznoj hridi
kojoj smo povjerili na čuvanje
zavjereničke poglede o jezivoj dubini svemira
i ona svijeća tamno crvene boje
sa mirisom čokolade i cimeta
još uvijek gori
a vosak kapa na moje dlanove
eterično prizivajući
nas

subota, 09.12.2006.

Začuđena Zejneba u vrtu limuna

Zejneba sjedi u vrtu limuna,
na stopalima leži joj haljina žuta,
poderana.
Njene oči limunsko nebo promatraju,
košmar snova suze ljubomore
skrivaju.
O prokleta ti budi Šeherezado jadna,
što misliš da sam tvojih šlagerskih pjesama
gladna?
Imam pičku i ponosim se njome,
vozilo za beskonačnost svakom dajem,
i furam po svome.
I zapiše Zejneba svoj novi stih u rimi,
predajući se strastvenih osjećaja
plimi.
"Nipošto ne vjeruj ženama
Ne vjeruj njihovim obećanjima;
Njihov gnjev i zadovoljstvo
U picama njihovim počiva;
Lažnu ljubav one iskazuju
Dok preljuba među bedrima skrivaju..."
I pročita svom dragom svoje nove stihove,
u predivnom vrtu sa mirisom limuna,
al shvati njen prevareni mudri dragi,
da pjesma već bješe ispjevana.
Plače Zejneba lice joj prekrile crne suze,
priprosta poetesa dijete sela,
vrteć samo tužne rasaljene guze.
Sjeti se Zejneba što dragome će reći,
viknut će glasno pa bolje će se čuti,
al vidješe svi da samo
kmeči.
Začuđena Zejneba leži u vrtu limuna,
haljina joj tamno zelena
a duša...
umrljana.

ponedjeljak, 04.12.2006.

miris tvog crvenog bola/solo Goya!

suluda je ova igra ljubavi
prestanimo na tren
molim te
prestanimo igrati te igre
marokanskih noževa
molim te preklinjem te
znam jači si od mene zar ti trebam
takva slomljena i bijela
sve je isteklo iz mene
i krv i suze i tirkizno i modro
ležim mirna na odru od cvijeća i perja labudova
zar ti trebam takva gola i mrtva
zar takvu me želiš u skrivenim snovima
odjevenu samo u sjećanja na tvoje
ružne ružne riječi kojima me razbijaš
na bezbrojne kristalne dijelove
padam stakleno po tvojoj dugoj crnoj kosi
osjećaš li ulazim u tebe kao kiselina
ubijaš me razaram te nehotice ovoj igri
suludoj igri nema kraja
činiš li to zato jer voliš moje crvene suze
ili voliš moje noge na tvojim ramenima
voliš li me ljubiti tako slomljenu
govoreći mi moja slatka crvena ropkinjo
ili me još grublje udarati riječima
jebena jebena kujo prokleta
pa dobro jesam ako to želiš
jedina ljubavi u cis molu
omamljena mirisom tvog crvenog bola
sanjam crveno crveno i crveno
ne budim se
solo Goya solo Goya
jasno mi je sada što je predanost
jasno mi je sada ludi smo oboje





zaspimo mili omotani samo
poljupcem pustinje
crveno crveno
crveno

ponedjeljak, 27.11.2006.

Sretoh te nasmiješenog na ulicama Košikave tog limunskog dana

trenutak distanciranja
njih dvoje u venecijanskom ogledalu nas
razlomljeni
u tisuće beskrajnih odraza
gledamo vas on i ja
držimo se za premlade nježne ruke
samo tako
iz inata
oduvijek smo bili punkeri
i pokazivali srednji prst
gledajući vas ravno u oči
rugajući se malograđanštini
medioritetima
riječima bačenim
razbacanim
okaljanim
pobloženim
omraženim
riječima lažno ljubavnim
žvakastim
žvalastim
gledamo vas baš vas dvoje
kao što smo vas gledali ljetos
vrebamo stalkiramo
vraniramo prodiremo
ispod površine planete
izmišljamo svjetove
i lelujamo na tirkiznom cvijetu
zelenoj maglici jutra
i drago nam je znate
jako nam je drago što postojite
bložite se samo
a on nek te naziva imenom zvijeri ljubavi
a sam je predator
kada ugleda njene usne
i raširi joj noge jednim pokretom
prezrelog muškarca
kada uđe u nju silovito i
naplati joj sve stihove
i sve strofe
i sve sonete
i upiše još jednu crticu
ili komentar kao pjesmicu
kada se razleti spermalno
i proširi termalno
držat ćeš me za ruku ponovo
smijat ćemo se vizijama
za koje zapravo
nismo ni zainteresirani
na kušnju stavljamo svoja priviđanja
ne zovu nas uzalud Pitijski snovi
nedohvatni tako nedohvatni njima
mi sanjamo sa mirisom limuna
tako je dragi
sanjamo zauvijek
isti limunski san
prolazeći ulicama Tokija
sišli smo na stanici
prerano
vozeći se od Uena do Fukošime
smijali smo se rikši na ulicama Košikave
i začuđenom pogledu uličnog svirača
ne primjećujući potres
tog limunskog dana
obojali smo kosu u ljubičasto
i obučeni jedino u crno remenje
uhvatili nemirni sjaj naših očiju
i tako vještičje nesputano
prkosno
izazivajući
iskoristili naša gola tijela
kao ogledalo beskonačnosti
baš tog dana
kada sretoh te nasmiješenog
na ulicama Košikave
tog slatkog dana

četvrtak, 23.11.2006.

Grofica od Albe

Imati tebe isto je
kao imati dodir leptira na dlanu
Odletjela!
Odletjela!
U kosi mu utkani gavran
u rukama nosi potamnjele mjesece
sasvim nepoznatih mjehurastih planeta
Solo Margarita! Solo Margarita!
Jesi li ikada uopće bila moja
ljubavnice apstraktna ljubavi kubistička
razlamaš me na bezbroj dijelova
dok topi se led sa ruba
šutljivog tirkiznog jezera
energično pokazuješ prstom u pod
uvijek ponosna nepredvidljiva
biseksualna iskričava nježna i ne znam
postoji li dovoljno muškarca u meni
da zadovolji tvoju ženu
i postoji li dovoljno žene u meni
da zadovolji tvojeg muškarca
zarobljeni iluzijom
opiremo se tmini
jer samo ti znaš
Odletjela!
Odletjela!
U kosi mu zaspale vrane.
Crne i tako mrtve.

ponedjeljak, 13.11.2006.

Smisao umjetnosti i/ili priča o djevojci O

utkane misli o pronađenim slikama
u izgubljenim muzejima današnjice
ili?
uzmi! zavladaj! zabljesni! šokiraj!
(zbunjeno klimajuću publiku u teatru
aspurda)
jer gdje je granica neslućene ljepote
pomiče li se, pomiče tračnicama vlakova
prema Veneciji?
odjeni crno i vojnički zeleno zamiriši
military ili obično crveno krvavo upotrijebi!
tijelo kao kartu za Makondo
povremeno ubij razbij ošteti tijelo žiletom
ali ali
gdje je tu granica obzorja tišine?
radije napravi most od tirkiznih snova
ti ružičasti vodeni čovječe
lagano hodaj!
predjelima nepoznatih oblika svijesti
poveži razgovaraj šapni
reci riječ krikni ako treba!
jer tu je granica razdvajanja
koja te dijeli nemilosrdno
od opne malograđanskog sebi dovoljnog
svijeta
(prljavština kao navika)
Uhvati!
Uhvati!
uhvati nevidljivi smisao polako
paperjasto obličje nježne apstrakcije
pažljivim dodirom svijeta
tu si
tu si
nema ni prije ni poslije poslije tebe!
pokloni se darovima
i duhovima drevnih učitelja
i u hramu tišine odbaci sve misli
dodirni njegovu ruku mirisom mente
i neka ti tijelo performera postane
venecijansko ogledalo u kojem se odražavaju
sve ljepljive oči gladnih prolaznika
ti samo
Lebdi!
Lebdi!
osjeti dodir zemljine utrobe
u najfinijem crnom vinu
neka klizi kao kanu mirne rijeke
i odzvanja pozaspalim hodnicima zvijezda
i jednostavno
Budi!
trag u vremenu
Budi!

subota, 11.11.2006.

moji krugovi protiv tvojih

o Marrita Marrita svaka riječ bi sada bila suvišna
o Marrita Marrita kako bih te rado rado ubola
sa malenim sjajnim nožem u sjaju zvukova
sa malenim crnim nožem u očaju akvarija
hoćeš li znati hoćeš li kada budeš starija
hajde legni kurvo sada i raširi butine
hajde obojaj se lažnom krvlju odjeni paučine
pletu li se misli između tvojih pljesnjivih nogu
uzgajaš li umjesto cvijeća neku perverznu stonogu
o Marrita Marrita lažnjaku preverzni lažni
o Marrita Marrita ubijeni su mrtvi a ne snažni
jedeš li meso životinja o draga Marrita
snivaš li njihove duše na morbidnom kraju svijeta
kako bih te rado gledala mrtvu i jadnu
kako bih te rado milovala okrvavljenu i gladnu
ali sada imam samo krugove svoje
protiv tvojih u žaru jebeno postoje
i nijemim se krikom nova predstava stvara
u svijetu bez licemjerja malograđanštine lihvara
još odlučila nisam što ću sa tobom
zato te proklinjem ovim malim slogom
nek ti život pokaže svoje hladne maske
osveta je apstraktna djeva daska do daske
o Marrita Marrita svaka riječ je sada suvišna
o Marrita Marrita požalit ćeš što si živjela
krugovi moji protiv tvojih postoje
nadrealizmom ideje novi život boje

subota, 04.11.2006.

Slaven, Penelopa od Limuna I tvoju mamu također

bitno je da "zaista" je bitno tko je Slaven
i da li se smiješi ujutro i da li stavlja na sebe
miris parfema od limuna
bitno je "zaista" je bitno tko je Penelopa od Limuna
i da li blajha kosu i stavlja na sebe grunge
krpice i smije se kao Julia Roberts
bitno je jer bez identiteta i ladica
"nema čovjeka" ni umjetnosti ni postojanja
zarobite njihove duše zato
razapnite ih na stageu a onda im ne puštajte
zapise sa koncerata na lokalnoj tv postaji
smanjite ih u osobnom performanceu
samo vama poznate lobotomije
i kljukajte ih psihofarmacima, neurolepticima
anksioliticima napravite od njih jednostavno
zombije orwelovski poslušne napravite od njih
samo jedan broj jer oni ne
oni nemaju identiteta i krivi su zato
izmiču vam ne možete ih definirati i zato
guilty guilty guilty jedine su dobrodošle riječi
presuda je samo prepisana iz srednjeg vijeka
nekada se zvala Maleus maleficarum a danas
se zove big brother i smeta da zaista smeta
svatko drugačiji od drugih smeta vam tajanstvo
vi hijene modernog života
smetaju vam crni velovi i sumnje su vaša jedina
okrvavljena zastava tako je bilo da
i izgleda da će i biti
zgazite mirisnu narcisu u vrtu narcisa
arpegio sobre marinilla
zaplešite zadnji ples na našim
oskrvnutim grobovima i što ćete još reći
da se možda I.M. Pei nije vratio u velikom stilu
da možda Murakami piše prenježno
i prenaivno kao francuska sobarica (hvala Lary)
a ja samo velim Louise Louise B.
plivaj dalje uzvodno kao i uvijek
hajde ženo ogrni me svojim skulpturama
ti si jedina u dodiru sjena zauzdala ženskost
i zato draga dragi ljubavnice moja
ubodi sistem s čim god možeš
vatra, voda, zrak, tajanstvo
željezo, vulkan , stijena, nedostupnost
jer jebali bi oni zapravo
I tvoju mamu također da mogu
na zgarištima uma razorimo im razume
ovaj puta očiju širom širom zatvorenih

utorak, 24.10.2006.

noć u kojoj zaboravljam Becketta i Prousta

On je Lukrezio, samo moj, moj privatni
ekskluzivni princ tame, jezikom ognja
liže moje strahove i bolove ublažuje
i ubija sve moje bivše ljubavnike jednim
potezom svog pera i jednim udarcem
svoje šake ako se smiju podmuklo gledajući
nas kako odlazimo u mrak opijeni crvenim vinom
koje prolijeva po mojem bijelom golom tijelu
i onda me liže pohotno samo kako on zna
jer vidio me u divljim snovima i šapnuo mi je
tajne magične riječi prepoznavanja i susretanja
i sada sam njegova mračna dama iz pakla
nosim mu čašu medovine na srebrnom pladnju
i perem njegova bosa stopala ja sam njegova
robinja zapravo slatka robinja njegove krvi
i pijemo je oboje nudim mu svoj vrat
u vampirskom plesu poganskih božanstava
vodim ga u svoje tajne odaje i šapćem mu
divni predivni Lukrezio vatro moje krvi
ljubavniče iz tame crni moj Mirogojski anđele
Lukrezio satkan od snova i mihovljanskih poljubaca
tek sada potpuno smiren sanja svoje nedodirljive
balade kome ćeš ih pjevati sada mili Lukrezio
kada si strgnuo srednjevjekovni oklop i kada
su pale sve afričke maske sa mojeg
istočnjačkog lica kome ćeš se pokloniti sada
samurajski precizno kada nevinim pogledom
ukroćuješ moje strastvene misli o sjeveru
možda bih mogla obući crnu čipkastu vjenčanicu
Westwood prošle sezone i objaviti pjevačima
New Orleansa da malo brže krenu svojim korakom
kada padnu kiše na relikvije naše ljubavi
pogledaj me u oči i reci mi ne vjerujem
ne vjerujem da se ovo događa

petak, 20.10.2006.

ukradena balada o proljetnoj katarzi

kapljica vatrene apstrakcije
razvija eterični nemir
razlijevajući moje golo tijelo
(pečat performerice)
po predjelima pustinjskog Meksika
odvodi me zemljano u poganskom
plesu i dok nasjajnija karika
hvata korijenje u sinapsama
traganja gledam
(uvijek promatram)
nemilosrdan i vješt tok vode
pokazujući svoj kristalni sjaj
kao srednjevjekovna kurtizana
kada tone u svoj olujni san

četvrtak, 12.10.2006.

pogled na napuštenu plažu u suton

pišem ti pismo draga to obično
svakodnevno bijelo pismo jer
uvijek sam voljela ubod sistema
u lažljiv oblik postojanja
ti to predobro znaš da
uživam gledati
širom otvorenih očiju kako se grči
ispod naših pješčanih tijela taj svijet
bez nade i vremena i volje
i zato ti pišem pismo starinsko i bijelo
leteći na krilima orla do tebe leti nošeno
bojama tame i gorke noći u kojima slušamo Vivaldija
uinat svima
ti i ja potpuno same
ispod mračnog ulja oceana
i gledamo umiranje dana u našem
feng shui vrtu očarane siluetom nemira
na reljefnoj vodi
i ne moraš mi ništa reći znam da postojiš
draga i to je sasvim dovoljno
za nevine snove o tebi
o nama i apstrakciji trenutka u kojem
zarobljene samo okolnostima i ni čime više
spoznajemo Zemlju baš onakvu kakva je
šarena kugla beznadne vrtnje i ja
samo kiborg koji sanja na plaži
u društvu Kapoorovih skulptura
držim te za ruku i sada
ne osjećaš li mila
ptica slijeće mirno na tvoj prozor od maslina
i sve ulice vode u tvoju četvrt sjena
u ljubavi većoj od ljubavi same
čekam te u crnoj Lemarchandovoj kutiji
na partiji briđa baš kao i one noći
kada smo postajale miris mahovine
krijesnica i krotile more pred san
samo tako šale radi
dvije žene
dvije sjene
pod krkhom venecijanskom maskom
zapletene u kosu Genove

ponedjeljak, 09.10.2006.

moja barokno otežana crvena koprena

barokno otežanih vjeđa letim pogledom
kroz tamne kutije poimanja danas baš je
takav dan kada mi govoriš kako sanjaš
njega koji dolazi vlakom iz sjene i ljubi te
u mračno poslijepodne ostavljajući me na
podu potpuno ranjenu golu kao osamljenu
pticu predajući se galebovima na ivici mora
putujem srednjom Europom noseći zvukove
komornih orkestara milujući baroknu crkvu
sa zvukom orgulja koji se cijedi niz hladne
zidove samostana jecajući muku po Ivanu
sjećajući se tek zamrlih nota poludjelog
klavirkorda i fortepiana potom ljubiš me
baš tako nemilosrdno kao što si me i mrzio
u toj jednoj pjesmi koju si napisao
samo za mene a to niti nije bila pjesma
nego Munchov krik i tvoj bijes ulovljen
u stupici moje krvi i zato me prišivaš
u crvenu tkaninu kao trofej izgubljenih lovaca
ne znajući da li sam alt ili mezzosopran
tek pjevam vrt limuna chorus angelicus
i plešem zadnji ples andalucia el flamenco
y la dok savijam se poput crva na treptaj
tvojih močvarnih očiju ostatkom svijesti
trudim se razumjeti barem dio tebe
zarobljen na konzervatoriju Verdi i
proučavam tajne grimizne spise spaljenih
vještica i gledam tvoje riječi kojima ubadaš
svijet oko sebe i ne vjerujem u ovu
La Tarantelu jer jednom prošlog ljeta
Tenessi se osmjehivao samo za nas
dvoje i naše ruke bile su crvene magnolije
u crnom vrtu naših iluzija u kojima se doimalo
da te još uvijek prkosno ljubim baš kao
što te ljubio mladi gospodin Theyskens
gade

opis bloga

COPYRIGHT.Sva prava pridržana.Ni jedan dio ovog bloga ne smije se reproducirati, ni prenositi ni u kakvom obliku, niti ikakvim sredstvima elektronskim ili mehaničkim, snimanjem, fotokopiranjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez pismene suglasnosti vlasnika bloga.
UPOZORENJE.Blog sadrži potencijalno uznemiravajuće i/ili eksplicitne sadržaje te nije primjeren za maloljetne osobe.Parental advisory recommended.